Ničim izazvan, a u potrazi za sopstvenim alibijem, jer nije podržao da u dnevni red uđe jedna od dvije predložene tačke, koja se konkretno tiče podrške studentskoj grupi Kamo Sutra, pročitah sa zakašnjenjem reagovanje Steva Popovića u vezi sa dešavanjima na Vijeću Fakulteta za sport i fizičko vaspitanje. Iako ga niko nije prozivao, on se oglasi i ništa ne reče. Osim što prikaza sebe.
U Crnoj Gori se olako poseže za okriljem porodičnih tradicija, pa i Stevo Popović koristi isti uski i nesigurni izlaz za bijeg iz situacije koja mu je izazvala nelagodu. Umjesto da se pozove na individualnu odgovornost i sopstveno mišljenje, krije se iza nedorečenih i neodređenih floskula, izbjegavajući da iskaže svoj stav. Stevo Popović voli da ga svaka vlast i uprava voli, pa je brzo zaboravio poziciju u kojoj je uživao dok je bio aktivni i dobrovoljni saradnik predlagača kojem ne izgovara ime. I na kraju, Stevo Popović je omanuo u vremenu: nema što da očekuje da će se studenti probuditi, oni su se već probudili. Samo Stevo Popović snom mrtvijem spava, od straha da se suoči sa uzburkanom stvarnošću.
Ako mu je smetao predlagač, ako mu nije bilo dovoljno što je predlog podržao i prisutni predstavnik studenata u Vijeću fakulteta, Popović je predlog mogao učiniti sam. Ja bih ga podržao, a ne ljutim se što se on nije saglasio sa mojim predlogom. Drago mi je što je kolega makar bio iskren, jer su rijetki njegovi iskazi u takvom tonu.
Popoviću, Vaš moto je sjedjeti na terazijama, a ja sam uvijek opredijeljen.
